Dadzieła mnie u bubny i łitaŭry niamoŭčna bić, siabie dy inšych suciašać. Čakaje j na mianie kałiści niedzie staraść, choć ja j paet, i ja – zvyčajnaja duša. I mnie žadajecca uciechi i spahady, i ja b chacieła vypłakacca ŭsmak pa tym, što niekałi ja nazyvała «radaść», a zaŭtra «smutkam» nazavu ci jak... Davołi! Inšy chto trapieča chaj na vietry! Choć kroŭ, jak var, burłić, – nam śvietu nie sahreć. Hrabar iz voŭčymi vačyma metram jaho ŭžo vymieraŭ, marmyčačy: «Pamre». I sił u nas niama prahnać za reki jaho i tuju, što śladom za im brydzie. Nu što ž, para i nam, vidać, samknuć pavieki i łahaŭja šukać, jak kažny źvier. Navisnuć nizka šeryja hałiny jałin nad nami... Šylnik, jak daždžom, prysyple cieła, bieźłič nočaŭ sinich u zory razatče naš novy dom. I cicha budzie ŭ nas, i supakojna, chaj łjutujuć vakoł pažary i vajna. Chaj ci adna jašče ziamlu uhnoić kryvavaja ci vosień, ci viasna... Dy nie! Nie! Nie! Zarana zašyvacca u łohava na son, kidać u hory śviet. Bahasłavionyja zmahańnie, bol i praca! Praź ich, choć płačam my, irviomsia – dy žyviom! Niaviesieła, a budziem u łitaŭry, u bubny bić, siabie dy inšych suciašać, darma, što nas usich zachłistavaje varam tuha, što i u nas – zvyčajnaja duša.
1947
|
|